Dajte, molim vas, tonu miligrama doza
da izliječim svoje nebo od psihoza!
Mislim da pati od paranoje,
a i sva druga neba uz njega, prilično se boje.
Ono se ponekad plaši i mene..
Da ignorira čitav tok svijesti,
molim vas,
ja bih da se nebo na zatvoreni odjel smjesti..
Daleko od želja, čežnji i snova, padova, patosa i noćnih mora..
..a nekad i sve to u jednom, odjednom..
ONI (nezainteresirano i uobičajeno):
Oh, bolesnog li neba..
Razumijevanje je sve što njemu treba..ili neko drugo bolesno nebo,
srodna duša,
navikla na nebesku psihotičnost, koja čuje i takvog se stanja ne gnuša..
Ja (neuvjerena i kritično):
Ma, molim vas za stručnu pomoć hitnu!!
Ne bih, ovako javno, izlagala stvar nebitnu..
I molim vas, pritom, pazite na njega jako,
ne dijelim intimne stvari tek tako.
A nebo vođenu dijalognozu tužno sluša,
bolno je i krvari od zvijezda.
.
Magloviti horizonti još sporije mu se bistre,
od posvećenih misli sve brže se čiste..
ONI (pogled u pod, od neba)
Ja (pogled u pod, prema nebu...)
Što???? Na odjelima nema mjesta???
Zaboga, zar ovo zaista pojava je česta?
ONI (uobičajenom klišejastom zadovoljštinom usred prigodnog trenutka)
Od kolijevke pa do groba,
najbrojnije je paranoidno doba.
Ja (grlim svoje krvavo nebo čvrsto)
O izgubljenih li neba...
ONI (uobičajenom klišejastom reakcijom na moj nenadani-njihov očekivani stisak)
Od kolijevke pa do groba,
najbolnije je paranoidno doba.
Nema komentara:
Objavi komentar