Ponoć je prošla.
Maja(di)kovski i
ja se ponovno volimo.
Njemu jedinom
dopuštam da me voli,
a da je pritom
debelo sarkastičan.
Zato čitam
knjige.
Zato i svi ostali
čitaju knjige.
Lakše je voditi
ljubav s poezijom,
nego s krvlju i
mesom, i onda biti pojeb…pojeden.
Budi faca,
usudi se svršiti
i pustiti oksitocine iz kaveza.
Naprotiv, moji
oksitocini koliko god su kaveznički,
nisu nimalo
saveznički.
Moji i tvoji
oksitocini čine jedan veliki oksimoron.
Oni se guše,
dave, masakriraju, pokapaju, spaljuju.
Tvoji oksitocini
su rasističke svinje.
Hormonalni ku
klux klan, sa svojim kondomskim kukuljicama.
Umjesto smrću
vješanjem, umrtvljuješ me hormona miješanjem.
Pa ti budi faca,
prepusti se.
Skidaj gaće i
potpisuj smrtnu presudu
svojim narednim
mjesecima hladnoćom.
Ureži zarez
vrućim skalpelom na koži,
i prebroj žrtve svojih
posljedica.
Ma, ne usudim se
više.
Kavez je
sigurniji.
Knjiga je
sigurnija.
Tako mi
oksidirajućih oksimoronskih oksitocina..
Nema komentara:
Objavi komentar